Idris a.s
IDRIS a.s. Idris se rodio za Ademova zivota. Zivio je stotinu dvadeset godina u toku Ademovog zivota. Kad Adem i Sit umrijese, Allah, dzelesanuhu, odabra Idrisa za poslanika i vjerovjesnika. U hadisu se kaze da je Idris alejhiselam, prvi poslanik poslije Adema i Sita, koji je perom pisao, lijep, visok, guste brade, jak, misicav, lijepo gradzen, zamisljen, sutljiv, miran. Kad bi hodao u zemlju bi gledao, pomalo tuzna lica, mnogo razmisljao o Allahovoj moci i stvorenjima, kad bi govorio povisio bi glas i mrdao kaziprstom. Sljedio je serijat Sita alejhiselam, i dodao jos neke odredbe serijata jer je i sam bio resul - vjerovjesnik. Kad je sagledao nered na zemlji i kad su ucestali napadi na njih, propisa dzihad i bi prvi koji se borio na Allahovom putu. Prvi koji je porobio i zarobio. Opremio je vojsku konjanika i pjesaka,napao i porazio narod Kabilov. Od tog vremena traje rat istine i lazi, dobra i zla, pravde i nepravde. Ne spominje se puno o Idrisu alejhiselam, osim sto Allah dzelesanuhu o Idrisu kaze: I spomeni u knjizi Idrisa! On je bio istinoljubiv, i vjerovjesnik visoke pocasti smo mu dali. (Maryam, 56.) O njegovom visokom polozaju govori hadis kojeg biljeze Buharija i Muslim kakao je Muhammed, s.a.v.s., sreo u noci Israa i Miradza Idrisa na cetvrtom nebu. Ibn Dzerir, o tom visokom mjestu prenosi predaju koju biljeze vecina mufesira, iako nisam nasao autentican hadis, ali obzirom da taj dogadjaj svi spominju i ja cu ga spomenuti: Od Hilal ibn Jesara se prenosi da je ibn Abbas u mom prisustvu pitao Ubej ibn Ka’ba: -Sta znace Allahove rijeci o Idrisu: ’’I visoke pocasti smo mu dali?’’ -Allah je objavio Idrisu: ‘’Tvoje dobro djelo cu svaki dan vrednovati koliko vrednujem dobra djela svih Ademovih sinova zajedno u jednom danu.’’ Idris je volio da sto vise dobra ucini tako sto ce sto duze zivjeti. Od meleka sa kojim je bio blizak zatrazi da se zauzme kod Meleka smrti da mu smrt pomakne, kako bi jos vise dobra ucinio. Melek mu rece: Ne znam, Melek smrti je pod naredbom,izvrsava naredbe Allaha, ali, pokusat cu. Ponese ga na krilima prema meleku smrti. Poslanici su imali poseban polozaj kod Meleka smrti. Nisu im duse uzimali prije nego ih iz postovanja upitaju: ’’Zelite li sada umrijeti?’’ Tako je bilo i sa Muhammedom s.a.v.s. kad mu je dato da odabere zivot ili smrt pa je rekao: Svakako, biram najvece stepene dzenneta. (Ahmedov Musned, hadis 25143.) Melek ponese Idrisa i kad bi na cetvrtom nebu sretose meleka smrti i melek ga obavjesti o njihovoj zelji. Melek smrti upita: -A gdje je Idris? Na mojim krilima, nosim ga. -Ja cudna li cuda, Allah me posla i rece: ’’Uzmi dusu Idrisovu na cetvrtom nebu!’’ Pomislio sam: Kako cu mu uzeti dusu na cetvrtom nebu kad on zivi na zemlji. Ko ce ga popeti na cetvrto nebo! Dusa Idrisova je uzeta na cetvrtom nebu i to je znacenje ajeta: ’’I visoke pocasti smo mu dali.’’ Umro je Idris, a ne bi poslan drugi poslanik. Ljudi su ostavljeni da zive po serijatu Sitovom, Idrisovom i Ademovom. Nered se zemljom jos vise prosiri. Ljudi su svaki dan samo vise fesada cinili. Ostali su u tevhidu. Jos nema pojave kipova. Hiljadu godina poslije Adema svi ljudi na Zemlji su bili monoteisti. Cinili grijehe jesu, ali su bili muvehhidin svi su vjerovali u Jednog i Jedinog Allaha. Svi ljudi su bili jedan ummet. Sve dok ne pocese obozavati kipove. A kako je pocelo obozavanje kipova? Ljudi su voljeli ucene i dobre, druzili se sa njima, ali su teske grijehe cinili, bas kao i danas. Vise o tome i sljedecem nastavku u prici o Nuhu a.s. inshAllah.
Izvucimo pouku iz ove priče
On je završio studij na Islamskom univerzitetu u Medini i bio je primjer inteligencije, a uz to je imao i druge diplome i preporuke. Ali i pored toga nije imao uspjeha u traženju posla, iako je obišao sve državne ustanove i privatne firme. Nije htio da zbog posla napusti Tajjibu, osvjetljenu Medinu, jer ne postoji niko da bi, nakon što okusi ljepotu življenja u njoj, iz nje iselio. On je u svakom pedlju tog grada vidio uspomene na voljenog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove drugove, radijellahu anhum, i želio je da živi u njemu radi hadisa u kojem se kaže:
"Nema zemlje da na nju neće stati Dedžal osim Mekke i Medine. Na svakom prilazu će stražu čuvati meleki poredani. Zatim će se Medina zatresti tri puta i iz nje će Allah izbaciti svakog nevjernika i licemjera." (bilježi El-Buhari i Muslim)
Otišao je kod jednog cijenjenog učenjaka i vrijednog odgajatelja kojeg kada vidiš sjetiš se Allaha, a kada mu čuješ glas znaš da Ga se boji, a pred Allahom nikoga ne hvalimo. Dalje nastavlja on sam pa kaže:
Rekao sam šejhu: "Znaš li nekoga ko bi me zaposlio? Nema vrata a da nisam na njih zakucao, ali su se sva zatvorila meni u lice, a ja ne želim da izađem iz Medine."
Šejh mi odgovori sa jezikom onoga ko je siguran u Allaha i ubjeđen u ispunjenje Njegovog obećanja:
"Da. Znam, tako mi Allaha, ko će te zaposliti, i to u najskorije vrijeme.", a ja mu kroz neskriven izraz sreće rekoh: "Allah ti dao svako dobro, ko je to?" Šejh mi odgovori: "Allah Uzvišeni!"
Na trenutak sam zašutio kao pokoleban, a on me pogleda i reče:
"Nevjerovatno! Da sam ti rekao da je to taj i taj ministar ili neka druga odgovorna osoba sigurno bi se obradovao i nadao dobru. A kada sam ti spomenuo Onoga u čijoj ruci je sva vlast i riznice nebesa i Zemlje i koji je svemoguć tebi se lice promijenilo kao da sumnjaš u Allahovo obećanje. '...a na nebu je opskrba vaša i ono što vam se obećava.' (Ez-Zarijat, 22) Otiđi, sinko moj, u Poslanikovu džamiju prije sabaha na sat vremena i približi se Uzvišenom Allahu sa ibadetom u zadnjoj trećini noći i siguran sam da će ti Allah riješiti tvoj problem."
Jako sam se zastidio i oblivao me je znoj. Oprostio sam se sa šejhom i otišao. Budilnik sam naštimao da me probudi u tri sata poslije pola noći. Kada je došlo vrijeme ustao sam i abdestio se, a zatim sam otišao u Poslanikov harem noseći u sebi vrelinu imana koju ne mogu opisati.
Nakon što sam ušao u Harem klanjao sam koliko je Allah htio, a zatim sam zaželio da pružim ruke prema nebu kako bih molio, ali nisam mogao, jer su me zagušili plačni jecaji i pomislio sam da će mi duša izaći vani. Pobojao sam se da uznemiravam ljude oko sebe, pa sam Allaha molio sa par riječi, a On zna ono što se skriva u prsima. Klanjao sam sabah sa muslimanima, a zatim prisustvovao predavanju jednog od naših cijenjenih učenjaka.
Nakon toga sam se zaputio kući. Na putu sam zaboravio sve osim Allaha i kao da mi je neko rekao: "Pođi ovom ulicom!" Idući tako nabasam na jednu državnu instituciju pored koje nisam ranije prošao. Sam sebi rekoh: "Zašto da ih ne upitam da li imaju posla za mene?"
Ušao sam i dočekao me je nepoznat čovjek sa osmjehom na licu. Rekoh mu:
"Brate moj, ne znam nikoga ovdje, pa ako hoćeš da učiniš dobro dijelo... Ovo su moje akademske svjedodžbe. Ja već duže vrijeme tražim posao i još nisam našao."
Kada je vidio moje diplome ustao je i naslonivši se objema rukama na ivicu stola pogledao me rekavši: "Subhanallah! Mi već duži period tražimo osobe koje posjeduju ovakve kvalifikacije. Gdje si do sada bio i otkuda dođe? Sada ćeš odmah da dobiješ posao, ako Bog da."
Sjetio sam se riječi šejha da će me Allah zaposliti. Ustao sam sa stolice i suznih očiju pao na sedždu zahvale Allahu.
Spržila ga munja zbog pokušaja ubistva Muhammeda, a.s.
Dvojica mušrika, Amir ibn Tufejl i Erbede ibn Kajs, smišljali su plan kako da ubiju Muhammeda, s.a.v.s. Prije odlaska kod Poslanika, s.a.v.s., Amir je rekao Erbedu: ''Kada dođemo kod Muhammeda, ja ću ga svojim tijelom zakloniti, a ti izvuci sablju i udaraj ga po glavi dok ga ne usmrtiš.'' Erbed se složio sa prijedlogom i krenuli su da ostvare svoje prljave namjere. Kad su došli kod Muhammeda, s.a.v.s., Amir ibn Tufejl je rekao: ''O Muhammede, šta mi nudiš ukoliko bih ja primio islam?'' Poslanik, s.a.v.s., mu je odgovorio: ''Ako primiš islam, ti imaš svoja prava koja ti islam daje i svoje obaveze prema islamu.'' Nezadovoljan odgovorom, Amir ga upita: ''Zašto me ne bi odredio za svog nasljednika?'' Muhammed, s.a.v.s., mu reče: ''To ne pripada ni tebi ni tvom narodu, već tebi pripadaju samo uzde konja s kojim se boriš.'' ''Pa to imam i sada'', odgovori Amir, ''nego ja želim da ti i ja sklopimo poseban ugovor o mom povlaštenom položaju.'' Poslanik, s.a.v.s., mu je ponovio da to njemu ne pripada. Zatim je Amir ibn Tufejl rekao: ''Dođi malo bliže, Muhammede!'' Kad se Poslanik, s.a.v.s., primaknuo, Amir mu je stavio ruke na ramena i dao znak Erbedu da ga udari sabljom. Erbede je zamahnuo sabljom i kada je njegova sablja bila nekoliko centimetara od Poslanikove, s.a.v.s., glave, Allah, dž.š., ju je zaustavio i Erbed nije mogao da ga udari. Nakon toga je Muhammed, s.a.v.s., pogledao u Erbeda i vidio je u kakvom je stanju i šta je želio uraditi, pa je uputio dovu Allahu, dž.š., govoreći: ''Gospodaru moj, Ti me zaštiti od njih kako hoćeš. Moj Allahu, uputi pleme Amir na pravi put i učini islam neovisnim od Amira!'' Poslije toga se Amir okrenuo i otišao govoreći: ''Tako mi Allaha, potjerat ću na tebe najbolju konjicu.'' Muhammed, s.a.v.s., mu odgovori: ''Allah ti neće dozvoliti, a neće ni ensarije.'' Amir je zatim upitao Erbeda: ''Teško tebi, zašto ga nisi ubio?'' A Erbed mu je odgovorio: ''Tako mi Boga, kad god sam pokušao da ga udarim sabljom vidio sam samo tebe, pa kako tebe da ubijem.'' Na povratku kući, Amir je obolio od kuge koja ga je usmrtila u kući jedne žene iz plemena Benu Selul. U smrtnom hropcu je govorio: ''Ah, stigla me je kuga poput devine kuge u kući žene iz Benu Selula!'' A kad se Erbede vratio kući upitali su ga njegovi saplemenici: ''Šta se desilo s vama?'' Odgovorio je podrugljivo: ''Muhammed nas je pozvao da obožavamo nešto, što bih volio da se nalazi ovdje pa da ga udaram ovom strijelom dok ga ne ubijem. Dan nakon toga krenuo je na put i Allah je dao da ga munja sprži i na licu mjesta ubije.'' Uvjerili se u njegovo poslanstvo, a odbili da ga slijede Prenosi se od Safvana ibn Assala da je jedan židov rekao svom prijatelju židovu: ''Hajde da odemo do ovog Poslanika i da ga provjerimo!'' Drug mu je odgovorio: ''Nema problema, samo ga nemoj nazivati poslanikom, jer će biti obaviješten o tome.'' Kad su došli kod Muhammeda, s.a.v.s., pitali su ga za devet jasnih znakova i ajeta koje je Allah objavio i poslao židovima. Poslanik, s.a.v.s., im je rekao: ''To su ovi ajeti i zapovijedi: ''Ne pripisujte Allahu sudruga, ne kradite, ne bludničite, nikog bespravno ne ubijajte, ne klevetajte nevinog čovjeka kod vladara pa da ga vladar bez razloga ubije, ne bavite se sihrom, ne uzimajte kamatu, ne potvarajte čestite žene, ne bježite sa bojnog polja, i vama židovi posebno: nemojte se ogriješiti o subotu.'' Nakon toga oni su mu počeli ljubiti ruke i noge govoreći: ''Mi svjedočimo da si ti Allahov poslanik.'' A Muhammed, s.a.v.s., ih je upitao: ''Šta vas onda sprečava da me slijedite?'' Odgovorili su: ''Davud, a.s., je molio Allaha da ne prestane slati poslanike iz Benu Israila, i mi se bojimo ako te budemo slijedili da nas židovi ne ubiju.'' Tako mi Boga, taj govor je veličanstven i nije ni pjesništvo ni sihr Muhammed ibn Ka'b el-Kurezi prenosi da je poznati idolopoklonički vođa Utbe ibn Rebia prisustvovao jednom od sastanaka Kurejšija, dok je Muhammed, s.a.v.s., sam sjedio u mesdžidu, pa je Utbe rekao Kurejšijama: ''Ja vam predlažem da odem do Muhammeda i da s njim razgovaram o novonastaloj situaciji. Želim da mu iznesem neke prijedloge, možda ih i prihvati i tako bismo riješili spor s njim. Kurejšije su se složile s tim prijedlogom i Utbe je otišao do Poslanika, s.a.v.s. Kad mu je prišao, rekao je: ''Dragi moj bratiću, ti dobro znaš kakvo mjesto imaš kod nas, i dobro znaš koliko mi držimo do rodbinske veze, a ti si sad došao sa nečim vrlo krupnim. Napravio si razdor u našem narodu, uništio njihove snove i nadanja. Ponižavaš naša božanstva i proglašavaš nevjernicima naše umrle. Ja imam neke prijedloge pa bih volio da me saslušaš.'' Muhammed, s.a.v.s., mu odgovori: ''Reci, Ebul-Velide, slušam te.'' Onda mu je Utbe rekao: ''Bratiću, ako želiš vlast, mi ćemo te izabrati za našeg vođu, ako želiš imetak, sakupit ćemo ti toliko imetka da ćeš biti najbogatiji, a ako imaš neku bolest koju ne možeš otkloniti, mi ćemo ti naći najboljeg doktora. Uostalom, možda je to posljedica i pjesničkog dara koji je izražen kod potomaka Abdul-Mutaliba.'' Kada je Utbe iznio svoje prijedloge, Muhammed, s.a.v.s., ga je upitao: ''Jesi li završio, Ebul-Velide?'' On je potvrdno odgovorio, a onda mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Ja sam tebe saslušao, sad ti slušaj mene.'' I počeo je učiti suru Fussilet: Ha-mim. Objava je od Milostivog, Samilosnog, Knjiga čiji su ajeti jasno izloženi, Kur'an na arapskom jeziku za ljude koji znaju, vjesnik radosnih vijesti i opomena, pa opet većina njih glavu okreće, neće ni da čuju. Učio je sve do ajeta poslije čijeg učenja se čini sedžda: Među znamenjima Njegovim su noć i dan, i Sunce i Mjesec. Ne padajte licem na tle ni pred Suncem ni pred Mjesecom, već padajte licem na tle pred Allahom, Koji ih je stvorio, ako želite da se samo Njemu jedinom klanjate. Utbe je, naslonjen na svoje ruke, bez daha slušao ove veličanstvene Allahove ajete. Muhammed, a.s., je završio učenje i onda mu rekao: ''Čuo si, o Ebul-Velide, pa kako hoćeš!'' Kad se Utbe vratio među vođe Kurejša, oni su povikali: ''Tako nam Allaha, vratio se drugačiji nego kad je otišao.'' On je sjeo među njih i rekao: ''Tako mi Boga, slušao sam govor koji do sada nikad nisam čuo. Bogami to nije pjesništvo, niti sihr, niti vradžbina. O Kurejšije, poslušajte me i ostavite tog čovjeka na miru, jer, tako mi Allaha, u govoru koji sam čuo je velika vijest. Ako ga Arapi pobijede, vi nećete imati potrebe da se borite protiv njega, a ako on pobijedi Arape, njegova vlast bit će i vaša, njegov ponos bit će i vaš ponos i bit ćete najsretniji narod.'' Kurejšije nisu mogli da vjeruju da to govori Utbe ibn Rebia, pa su mu rekli: ''On te je uistinu opsihrio svojim govorom.'' A on im je na to uzvratio riječima: ''Ovo je moje mišljenje i moj stav, a vi radite kako hoćete.'' Znala gdje će poginuti dok je još bila živa Jedna od Poslanikovih mu'džiza je i njegova obavijest Ummu Haram o njenom učešću u džihadu na moru i visokom stepenu koji će postići boreći se na Allahovom putu. Imam Buhari u svom Sahihu bilježi hadis od Ishaka ibn Abdullaha, a on od Enesa ibn Malika, da je Muhammed, s.a.v.s., boraveći u naselju Kubba, imao običaj odsjesti u kući Ummu Haram koja je bila udata za Ubadu ibn Samita. Tako je jedanput svratio u njihovu kuću i Ummu Haram mu je dala da jede, nakon čega je zaspao. Nedugo zatim se probudio smijući se. Ona ga je upitala šta ga je nasmijalo, a Poslanik, s.a.v.s., je odgovorio: ''Ljudi iz moga ummeta koji će se boriti na Allahovom putu, i koji će ploviti na morskim valovima i izgledati kao kraljevi na svojim prijestoljima.'' Zatim je Ummu Haram rekla: ''Allahov Poslaniče, moli Allaha da ja budem od njih'', pa je Muhammed, s.a.v.s., uputio dovu za nju. Nakon toga Poslanik, s.a.v.s., je ponovo zaspao i probudio se smijući. Ummu Haram je upitala šta ga je nasmijalo, a on joj je rekao isto što i prvi put, pa je ona tražila da uputi dovu Allahu za nju da bude u skupini onih koje je Poslanik, s.a.v.s., vidio u snu. On joj je na to rekao: ''Ti si među onima iz prve skupine.'' Ono o čemu je Poslanik, s.a.v.s., obavijestio Ummu Haram desilo se tek u vrijeme vladavine Muavije, r.a. Naime, ona je sa muslimanskom morskom flotom učestvovala u bitkama na moru, i kad je poslije jedne bitke sišla sa broda i pokušala uzjahati na svoju jahalicu pala je i na licu mjesta umrla.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)